среда, 22. август 2018.

Izložba slika Fride Kahlo u Budimpešti (o boli i demonima)



(Preporuka: ovaj post čitajte tako što ćete prvo pročitati sam tekst, a potom pričice ispod slika)

Ovog leta Budimpešta je jedna od najznačajnijih kulturnih kota Evrope.



Sa Fridinim likom i delom sam se prvi put susreo sredinom devedesetih. Bio je to period kada se šuškalo o snimanju filma koji će je, više nego bilo šta drugo, približiti narodu i načiniti onim što je danas - pop ikonom. Za ulogu koja će Selmi Hayek doneti nominaciju za Oskara spominjana su i Jeninfer Lopez, kao i Madonna, Fridina iskrena obožavateljka i vlasnica nekih njenih originalnih radova. U jednom intervjuu upravo ju je Madonna i pomenula, kao borca, originalnu umetnicu i veoma jaku ženu... Na taj način mi je skrenula pažnju pa sam se u toj eri pre interneta na ovaj ili onaj  način  dovijao kako da dođem do podataka o ovoj neobičnoj, impresivnoj ženi spojenih obrva... Sećam se da sam sačuvao prvi novinski članak koji sam o njoj pročitao, jer sam bio zapanjen njenom životnom pričom... Pamtim taj osećaj totalne opijenosti, a od detalja samo to da je tražila da bude spaljena posle smrti jer je želela  da zauvek uništi to telo koje ju za života toliko bolelo i tako izdalo. Ulazeći u peć, pod uticajem vreline, telo se skvrčilo te je ušla u buktinju praktično u sedećem položaju, sa kosom koja je plamtela na oko lica čineći da liči na suncokret... Ne znam koliko je ovaj podatak tačan, ali je jasno zašto me ostavio bez teksta.


Organizovanjem izložbe slika Fride Kahlo u Mađarskoj nacionalnoj galeriji, glavni grad severnih nam suseda u svoj šarmantan bio, pored referenci kao što su "jedna od najjeftinijih evropskih metropola", "centar najboljeg provoda" i "prestonica greha i dekadencije" - može slobodno da upiše i "veoma atraktivna lokacija za sve ljubitelje najviše umetnosti".


Slika "Slomljeni stub" jedna je od najpoznatijih slika Fride Kahlo. Slomljeni stub na mestu kičme pokazuje u kom stanju je slikarkino telo bilo u tom trenutku, telo koje sa druge strane, spolja na mestu, da se ne raspadne, drže samo kožni kaiševi napeti do pucanja. Pusti predeo iza ukazuje na usamljenost... Ovo je jedna od retkih slika na kojima Frida ne krije kako se oseća i zbog toga joj iz očiju idu suze. Ono što je takođe interesantno je upotreba hrišćanskih simbola, ne baš uobičajenih za njen rad. Pre svega, na sve strane u njeno telo zabodeni su sitni ekseri, aluzija na muke Svetog Sebastijana, a tu je i bela tkanina sa mrljama krvi, nalik Isusovom pokrovu...

Ne trebam pisati puno o Fridi. Iako bi je, verovatno, užasnulo kada bi mogla da vidi do koje mere je sveprisutna danas, Frida Kahlo je od, za života slabo cenjene, samouke slikarke, uvek u senci dominantnog supruga Dijega Rivere (u svoje vreme najpopularnijeg meksičkog slikara) postala klasična pop ikona, Madonna nadrealnog slikarstva. Njen lik i delo jednako arče i razvlače eminentne figure poput malopre pomenute kraljice popa kao i jeftini kvaziumetnici i mali privrednici i zanatlije koji je stavljaju na sve zamislive predmete opšte upotrebe - od hemijskih olovki, preko šolja pa do nakita i delova odeće. Njen stil kopiraju svi koji žele da budu avangardni. Njeno lice tetoviraju na svoje podlaktice. Slikovnice sa ilustracijama inspirisanim njenim životom kupuju vrsni poznavaoci umetnosti kao i oni koji konzumiraju samo ono što im se servira. 
Svako hoće svoje parče Fride pa makar ga dobio pijući espreso u jednom od zilion ugostiteljskih lokala nazvanih po njoj.
 Frida je opšte dobro čovečanstva. A pri tome je i mrtva, aleluja, te je mizogeni ejdžisti mogu čak i poštovati.

Rani radovi nastali su pod uticajem evropskih slikara, Modiljanija pre svih. Iako i ta dela nose više ili manje skrivene simbole, tek znatno kasnije nadrealizam na njenim platnima dolazi do punog izražaja. Život proveden u beskrajnoj usamljenosti i obojen nepojmljivim emotivnim i fizičkim bolovima, biće pretočen u neke od najlepših nadrealnih slika koje sam u životu video.

O Fridi se sve zna - koga je volela, kako je patila, šta ju je bolelo. Pojavljuje se u filmovima, na youtube snimcima; svake sezone izdavači po basnoslovnim cenama prodaju neku novu knjigu  - od dnevnika do kuvara - o njoj ili sa njom ili tek ovlaš inspirisanom ovom umetnicom. Možda su jedino Van Gog, Klimt i, donekle, Botičeli toliko rabljeni da su mi postali skoro pa mrski iako nigde tu nema njihove krivice i iako to nikakve veze sa njihom umetnošću nema.

S obzirom da je Frida dobar deo života provela ležeći u bolničkoj postelji ne postoji nijedan motiv koji je toliko dobro upoznala i proučila kao sopstveno lice... Usled toga, većina njenih slika, makar onih najpoznatijih jesu autoportreti, sa različitim pozadinom i različitim simbolima uokolo. Veoma često je slikala životinje - pse, papige i majmune, jer nije imala dece i stoga se životinjama okružila u stvarnom životu. Sa druge strane, teško je povući granicu između realnog i nadrealnog, između stvarnog i simboličkog, i u životu, a kamoli na  na njenim slikama... Svaki motiv, svaki detalj rezultat je duboke introspekcije i može da se tumači tek znajući i trenutak slikarkinog života u kom je delo nastalo.


Da bi se njena priča spoznala, upravo je umetnost i dovoljna. O Fridi i njenom životu, o borbama i strastima, boli i posrnućima, više nego o ijednom drugom vizuelnom umetniku ikad, govore njena dela.


"Maska"je apsolutno jedna od mojih omiljenih Fridinih slika. Masku ljudi obično stavljaju na lice ne bi li sakrili šta osećaju u određenom trenutku, nose je da bi, makar na kratko, makar iz zabave bili nešto što inače nisu. Ali, Frida, pre svega poznata po autoportretima na kojima njeno lice više-manje izgleda isto, nepročitljivo, sa svakom emocijom tako duboko sakrivenom da bi čovek pomislio da ova žena nikad ništa i nije osećala, na ovoj slici  preko tog bezizražajnog lica stavlja masku koja plače, ne bi li pokazala kako se zapravo oseća.

Selekcija radova odabrana za ovu izlozbu je iznenađujuće dobra. Znajući da se u Milanu ovog proleća održavala centralna izložba njenih dela u Evropi, plašio sam se da ću videti tek tu i tamo neku grafiku, crtež ili čak fotografiju na kojoj je ona. Ono, pak, što sam video prevazišlo je sva moja očekivanja.


"Bolnica Henry Ford" je veoma potresna slika nastala nakon jednog od Fridnih pobačaja. Na slici ona leži u predimenzioniranom krevetu usred pustare, negde u Americi koju slute zgrade i industrijski dimnjaci u pozadini... Usamljena i tako mala, preplašena, sa stomakom još nadutim od neuspele trudnoće, uplakana, ona leži na krvlju natopljenom čaršavu i na tankim uzicama drži niz simbola - počev od velikog fetusa nerođenog dečaka, preko svoje slomljene karlice nesposobne da iznese trudnoću  i donjih leđa- izranjavanih i punih ožiljaka od silnih povreda i operacija pa do simbola plodnosti kao sto su puž i ljubičasta orhideja, tako nalik materici, i naposletku, do mehaničkog sterilizatora, koji samo dodatno podcrtava emociju, tačnije njeno totalno odsustvo u hladnom i sterilnom svetu na koji ovo željeno dete nije ni došlo...

Izložba je podeljena u par celina, koje svakako nisu nezavisne i koje se - kao život - preklapaju i između kojih je nemoguće povući jasnu granicu razdvajanja. Tako "Viva la vida" koja slavi život ne može da se odvoji od celine posvećene Fridinom ljubavi prema rodnom Meksiku (toliko jakoj da je ona insistirala na podatku da se rodila 1910. godine, tri godine nakon što se zaista rodila, jer je to godina početka velike Meksičke revolucije koja će rezultirati rađanjem modernog Meksika). 

Slika "Nekoliko malih uboda" ironična je koliko i krvava (a krvava je isuviše, čak se fleke od krvi nalaze i na samom ramu). Slika je inspirisana ubistvom koje se desilo tih dana u Meksiku gde je ljubomorni muž iskasapio ženu zbog prevare. Sve novine tog doba su prenele ironičnu rečenicu kojom se branio pred sudom: 
- Pa to je bilo sam par malih uboda!
 Slika je nastala neposredno nakon što je Frida uhvatila Dijega u preljubi i to sa njenom rođenom sestrom, što je događaj koji će je slomiti do kraja i posle kog se nikad neće oporaviti, a indirektno, ovom slikom je i htela da opiše šta joj je ta ljubav uradila od života. Naposletku,  sve je oprostila sestri, a i Dijegu od kog se prvo razvela da bi se, nakon nekog vremena, ponovo udala za njega.

Podjednako je teško odvojiti deo posvećen Fridinom ljubavnom životu od onoga koji je posvećen bolu, jer za nju to je bilo isto. S obzirom na mesto organizovanja izložbe ne iznenađuje to što se organizatori pažnju posvetili i umetničinoj vezi sa Mađarskom. Naime, njezin otac je u Meksiko stigao sa 19 godina iz Nemačke, ali njegovo poreklo - bar takvo mišljenje preovladava - jeste upravo mađarsko, čime se, neposredno pred smrt, često bavila i sama Frida. Jedan od izloženih artefakata je i fotografija pisma koje je na čistom mađarskom jeziku Frida poslala Miklosu Nicholasu Murayu, fotografu mađarskog porekla i autoru nekih od najpoznatijih Fridinih fotografija, između ostalih i one koja se našla i na naslovnoj strani Voguea. Miklos i Frida su bili povremeni ljubavnici i dobri prijatelji uprkos brakovima u koje su oboje ulazili iz izlazili tokom deset godina njihove veze sa kojom su otpočeli neposredno nakon njene udaje za Riveru. Prijatelji su ostali do samog kraja, do slikarkine smrti 1954. godine.


"Bez nade" je slika koja opisuje kroz šta je umetnica prolazila tokom 1945. godine kada je njeno telo zamalo kolabiralo usled bolesti i stalnih operacija. Po nalogu lekara bila je prisiljena na dijetu za debljanje ne bi li se spasila. Opet sama, kao što je uostalom i bila veći deo svog života, ona leži na krevetu i preko slikarskog stalka i neobične skalamerije u vidu levka guta užasnu hranu uz totalno odsustvo nade u oporavak, sa rukama skrivenim ispod pokrivača, naglašavajući tako totalnu bespomoćnost, usred, na njenim slikama tako često viđanog pustog krajolika...

Izložbu čine 33 artefakta (slike, fotografije, crteži, grafike, printovi), uglavnom iz vlasništva Muzejao Dolores Olmedo iz Mexico City-a, ali i iz privatnih kolekcija. Izložba je otvorena  od 06. jula do 04. novembra ove godine. Mađarska nacionalna galerija se nalazi na samom pročelju Budimskog dvorca i otvorena je svim danima od 10-17 časova, uključujući i ponedeljak, makar sad dok vlada nezapamćeno interesovanje za ovu izložbu. Preporučujem da za obilazak i razgledanje Fridinih dela odvojite odvojite makar sat i po. Istovremeno se u galeriji održava i multimedijska instalacija "Manifesto" čiju osnovu čini 13 kratkih filmova sa Cate Blanchett u glavnoj ulozi, a u kojima Oskarom nagrađena glumica igra različite uloge - od brokera do beskućnika - iznoseći istovremeno manifeste raznih političkih ili umetničkih pravaca.


Jedna o najbitnijih slika na ovoj izložbi je "Moja dojilja i ja". Pošto se Fridina sestra Kristina, ista ona koja će u jednom trenutku da joj uzme i Dijega, rodila nepunih godinu dana nakon Fride, majka je Fridu prestala da doji još kao bebu i za taj posao je unajmljena dadilja. Na slici ona nosi domorodačku masku čime implicira da je na ovaj način, putem mleka, zadojila Fridu i ljubavlju prema domovini. Sa druge strane maska i totalno odsustvo kontakta očima ukazuje i na činjenicu da je ovo bio kontakt bez ikakve emocije, koji će ostaviti posledice na ostatak umetničinog života.

Grafika koja pokazuje Fridino dobro poznavanje anatomije koju je proučavala u medicinskoj školi pre nego što će se posvetiti slikarstvu kao prvom i osnovnom  pozivu. Neobični životni izbori, posve neočekivani za taj istorijski trenutak, učiniće njenu biografiju inspirativnom mnogima. Svako će tumačiti njezin zaostavštinu na način na koji to želi, ali siguran sam da prava istina o Fridi ostaje zauvek nedokučiva i tek ju je donekle moguće naslutiti sa njenih slika, skrivenu među motivima papiga, cveća, astečkih figura, sunca i meseca...


Omaž umetnici dala su neka od najvećih imena današnje kulturne scene kao i totalni anonimusi, približavajući tako njenu priču i njen rad čak i onim konzumentima koji o umetnosti pojma nemaju ili je se čak gnušaju. Iako je mrtva već 64 godine Frida i dalje izaziva kontroverze. Tako  mađarski dnevni list provladine orijentacije "Mađar idok" početkom avgusta kritikuje izložbu:"U članku napisanom 14. jula u Mađar Idoku kaže se da je uzložba Fride Kalo promocija komunizma državnim novcem. 
List je u tom kontekstu pomenuo izložbu Fride Kalo uz autore i izložbe u još nekoliko galerija. 
"Nećete verovati, ali Trocki se pojavio ponovo u Budimpešti, ovoga puta iz kreveta Fride Kalo", preneo je Mađar Idok."

“I am not sick. I am broken. But I am happy to be alive as long as I can paint."

Umesto zaključka konstatujem sa velikim zadovoljstvom da se avantura nastavlja. Za par nedelja idem u London gde je u toku izložba Fridinih privatnih stvari - haljina, nakita, pribora, ali i par slika - prvi put van Meksika. U nadi da će mi to dodatno približiti i razjasniti neke od zavijutaka trnovite staze ove predivne žene, konstatujem da je nedovoljno poštovana tokom svog kratkog života umetnica  postala besmrtna upravo u smrti, nastavljajući tako odiseju dostojnu samo najvećih.

Bunkeri u Albaniji (nije mir isto što i blagostanje)

  Do ovogodišnjeg letovanja u Sarandi nisam znao puno toga o Albaniji. Uglavnom je i to što sam znao bilo zasnovano na predrasudama, politič...