среда, 22. октобар 2014.

Cipele na obali Dunava (mladež na prelepom srcu Budimpešte)




Jedan od najpotresnijih spomenika na koje sam u životu naišao jesu Cipele na obali Dunava, instalacija locirana na samom keju, neposredno ispred parlamenta Mađarske, u Budimpešti. Postavljene su tamo 2005-e godine u znak sećanja na Jevreje koje su mađarski fašisti tokom 1944-e i 1945-e pobili i bacili u Dunav, prethodno ih nateravši da se izuju. Autor skulpture je vajar Gyula Pauer koji ju je izradio po ideji filmskog režisera  Can Togay-a.
60 pari cipela urađenih od gvožđa nalazi se duž keja i podseća na zločin koji se tu odigrao, baš tu, u srcu prelepe Budimpešte. Jednostavno - cipele, nešto što svi, pa čak i oni najsiromašniji, najanonimniji, najnenupadljiviji među nama poseduju, instalacija su  prosta, a toliko rečita,  nedvosmisleno sećanje na period ljudske istorije posle kog je ostalo da visi u vazduhu pitanje - da li svet kao takav treba da opstane? Da li je čovečanstvo zaslužilo da preživi? Da li postoji bog i koji su njegovi motivi da istoleriše i to kao i Aušvic, Jasenovac, Šumarice?


Posebna efektivnost ovog spomenika se ogleda u njegovoj jednostavnosti. To jesu samo cipele. Mogle su da pripadaju bilo kome, mogle su da pripadaju nama. Šta ako su to cipele nekog koga smo mogli voleti? Ili šta ako bi to bile cipele ostale iza nekog koga zaista i volimo? Ili iza nas?
Neke cipele deluju novo, neke su ofucane. Neke deluju skuplje, neke jeftinije. Ima onih koje još nisu ni stigle da se razgaze. Pojedine svedoče o veselom i razuzdanom karakteru onog ko ih je nosio. Muške, ženske, dečije... Plesne. Mondenske. Seljačke. Sve izmešane. Tu ostavljene. Tu zaustavljene. Čiji su to bili poslednji koraci?


 Ali nigde, sem tragova na cipelama, nema nagoveštaja o osobama kojima su pripadale. Jer više ne postoje ni te osobe. Možda više ne postoji niko ni ko ih je poznavao. Ali postoji sećanje na njih, otisak na hladnom železu pažljivo brušen košavom, neka ideja, čas prisutna u svesti, čas materijalizovana u uzdahu .
Ovaj članak postavlja mnoga pitanja na koja se nikad neće naći odgovor.
Amin.







Holocaust
by Barbara Sonek


We played, we laughed
we were loved.
We were ripped from the arms of our
parents and thrown into the fire.
We were nothing more than children.
We had a future. We were going to be lawyers, rabbis, wives, teachers, mothers. We had dreams, then we had no hope. We were taken away in the dead of night like cattle in cars, no air to breathe smothering, crying, starving, dying. Separated from the world to be no more. From the ashes, hear our plea. This atrocity to mankind can not happen again. Remember us, for we were the children whose dreams and lives were stolen away.


Bunkeri u Albaniji (nije mir isto što i blagostanje)

  Do ovogodišnjeg letovanja u Sarandi nisam znao puno toga o Albaniji. Uglavnom je i to što sam znao bilo zasnovano na predrasudama, politič...